Čudotvorni prsten
Bila jedna
udovica ca jednim malim sinčićem. Nije imala nigdje ništa osim jedne male
kućice i jedne bašte. Sirota udovica nije mogla ništa raditi, jer je bila
sakata, nego je od milostinje živjela i dijete hranila.
Pošto se
mališa dokopa snage reći će jedan dan materi: „Vala, mati, sramota je da mi
prosimo kada sam ja, hvala bogu poodrastao; nego, daj da mi prodamo ono malo
baštice pa da kupimo konja, mogao bih ja već drva goniti, pa se oboje hraniti,
a da drugome ne dodijavamo.“ „E moj sinko“, reći će mu mati, „sada da ja prodam
bašticu pa da kupim konja, ti nećeš htjeti dobro konja čuvati, pa će ga vuk
izjesti, te tako nećemo imati ni bašte ni konja.“ Ama bogme mališa neće da odustane,
no saleti otud, saleti odovud, te proda bašču i kupi konja. Pošto se mališa
dokopa konja, poče drva goniti i prodavati, te je nekako životario s materom.
Iako nisu imali da im se presipa, nijesu bili ni gladni, ni bez vatre. Jedno
jutro naredi mati sinu da doćera kući suva drva, jer da će taj dan prati
haljine. „Dobro“, reče mali, pa po običaju poljubi majku u ruku i ode u drva.
Kada je u šumu došao, ostavi na jednoj poljani konja da pase, a on ode sabirati
po šumi suhovinu. Ne potraja dugo, a on začuje neku jaku jeku i pisku, pa
potrči da vidi šta je i kako je. Kada dođe nad jednu dolinu, ima šta i vidjeti.
Aždaha proždrla jelena, pa joj zapeli rogovi u čeljustima, pa ne može ni natrag
ni napred, no se muči i ječi. Čim njega ugleda reči će mu: „Čujes, momče! Kumim
te bogom i po bogu da si mi brat, kad te je bog namerio sa tom sekirom, osijeci
ovome jelenu rogove i reši me bede“. A jelen će mu: „Nemoj ako znaš za boga,
nego ubij aždahu, ne bi li živ ostao?“ Mališa se stade misliti, misli, misli:
e, da sada počne tući zmiju, može biti da će ona izbljuvati jelena, pa i njega
proždrijeti, a naposletku ona ga je prva bogom zaklela i pobratimila, te smisli
da njoj pomože. Brze bolje poleti tamo, te sekirom jelena po rogovima klep,
klep, dok rogovi otpadoše, te ga azdaha serbez prožderije.
Pošto aždaha proždrije jelena,
reći će mu: „E, pobratime, ti mene spasao smrti, a sad je red na mene da se
odužim. Moj je otac zmijski car, pa hajdemo njemu, on će te dobro darivati.
Nego nemoj se prevariti: što ti god daje nemoj uzeti, nego mu išti prsten.“ Pa
pođe pred njim. Mališa će za njom, a ona ti ga uvede u nekakvu pećinu. Kada ga provede kroz pećinu,
dođoše na jedno veliko polje, a nasred polja veliki sto, a na njemu zmijski car,
a cijelo polje pritisle svakojake zmijurine. Bogme kada zmije ugledaše carsku
kćer, načiniše poširok put, te se mališa malo oslobodi, a bijaše se prepao kad
je ugledao onoliku gamad. Kada aždaha dođe do oca, sve mu ispriča šta je bilo i
kako je bilo, kako je ovo momče spaslo i kako ga je pobratila, i kako ga je,
evo, dovela njemu da ga za to daruje. Kada to ču car, reći će odmah mlađima da
se momku natovari dvadeset tovara blaga i dade, ali nuto čuda, momak neće na to
ni da pogleda, no će caru: „Hvala ti, care, na blagu. Ako ćeš mi dati što, daj
mi prsten s ruke, a ako mi prsten nećeš dati, ja ti neću ništa drugo.“
Car mu je davao šta hoće drugo,
samo ne prsten, ama on zapeo: prsten te prsten. Car mu napošljetku odgovori da
mu prsten ne može dati, a on se okrenu pa pođe i reče caru i carskoj kćeri
zbogom. Kada mali pođe, a zmija, carska kći, pođe za njim. „Kuda ćeš ti?“ upita
otac. „Kako kuda? Idem sa pobratimom po svijetu, kada ga ti ne htjede darivati
onako kako je zaslužio.“ Caru bi žao kćeri, kad mu je jedna, pa povrati mladića
i dade mu tražen prsten. Tada ga zmija posestrima isprati do onoga mjesta gdje
su se prvi put sastali, pa će mu: „Kad god ti što ustreba, prinesi prsten k
vatri, pa ćeš svega imati.“
Mališa je u mislima za konja, a
ne misli na prsten: a kada dođe gdje mu je konj vezan bio, kad ni konja ni od
konja glasa samo samar i četiri ploče, a cijela konja vukovi pojeli. Kô jadan,
kô žalostan, ne imajući kud kamo, uprti samar na leđa, a četiri ploče metnu za
pas, pa jedva ni živ ni mrtav dođe kući. Bre, sve je dobro dosada; ali da vidiš
sada jada, kada ga mati opazi bez konja, pa još kada saznade da ga je vuk
pojeo, stade ga grditi i ružiti na pasja kola, pa dokopa štapinu, pa odovud pa
otud, kô vola u kupusu. Bre, ne da mu ništa ni večerati, niti u sobi spavati.
On jadan, žalostan, ubijen i prebijen, gladan i pregladan, savi se pa malko
onako umoran zaspa, ama kada po njemu počeše crijeva krčati, probudi se. Tad se
tek sjeti prstena, pa ga prinese k vatri, a dva Arapa pa preda nj: „Šta
zapovijedaš, gospodaru?“ „Zapovijedam da mi podosta donesete, i to odmah, svake
hrane, i punu avliju drva, sve suhovine, neka mi ima mati su čijem oprati
haljine.“ „Sve će biti, gospodaru.“
Pokloniše se i odoše. Ne bi štono
se reče dlanom o dlan udario, a to se sve ispuni kao što je on naredno, a on
onako gladan primače se pa se one razne đakonije, a one puste suhovine stavi na
vatru, pa uza nju leže i zaspa kô zaklan. Ujutru mu mati poranila, jer se,
bogme, ni njoj nije dalo spavati — nije šala, ode konj, ode življenje! — pa
iziđe pred kuću, kad ima šta vidjeti: puna avlija drva. Povrati se sad da budi
sina, kad pogleda oko njega čudo i hranu, probudi ga, pa mu reče: „A šta je
ovo, sinko?“ „Eto vidiš, mati, to sam ti stekao za konja.“ „A što ti to ne kaza
svojoj materi sinoć, nego te onako izbih?“ „Evo ti kažem sad, nego kaži ti meni
jesmo li se sad pomirili.“ „Jesmo, sine, jesmo“, pa ga stade grliti i ljubiti.
Tu ti je on neko vrijeme s
materom u izobilju živio, pa se jednom prisjeti i reče: „Što bih ja živio u
ovako tijesnoj kućici?“ pa prinese prsten k vatri, a dva Arapa pa preda nj:
„Zapovijedaj, gospodaru!“ „Zapovijedam da mi tu i tu načinite saraj kao što je
u cara, a u saraj namješaj kao što je u cara, pa kada sve bude gotovo, da mene
i mater tamo preselite.“
Tu se oni poklone i odu, a on sa
materom zanoći u svojoj maloj kućici, a kad se probudi, ima šta i vidjeti: kao
što je god naredio, sve onako učinjeno, pa još i njega i mater mu prenijeli, a
on niti je šta čuo ni vidio. Sada ti se istom on postavi u sarajima, pa naredi
materi da nikoga ispred saraja ne propusti, nego ko je gladan — da ga nahrani,
ko je žedan — da ga napoji, koje bos — da ga obuje, ko je go — da ga zaodjene.
„Kad je, veli, nama bog dao, neka i sirotinja živi.“
Jedne večeri ovako sjedeći, reći
će sam sebi: „A kad je meni ovako bog dao, zašto se ja ne bih i oženio, da
nijesam sam?“ — pa se misli, misli, dok nešto smisli, pa prsten te k svijeći, a
Arapi kao i vazda: „Zapovijedaj, gospodaru!“ „Zapovijedam da mi donesete
sultaniju, carsku najljepšu kćer.“ Oni se pokloniše i nestade ih, i za tili čas
evo ih gdje donesoše sultaniju. Tu je on lijepo dočeka i stade milovati, a
bogme i ona kad se vidje u onakom istom dobru kao i kod oca, pomisli da je on
ja li car ja li carević, pa stade i ona njega milovati, te ti se tu lijepo po
zakonu vjenčaše i lijepo živiše.
Kada car opazi da mu nema kćeri,
stade je tražiti i raspitivati, ali je nigdje ne može pronaći, kao da je u vodu
ili zemlju propala. Tada car poče obećavati veliko blago ko mu kćer prozna, a
to ču jedna stara badža-vještica — pa od grada do grada, od vrata do vrata, dok
je nađe i pozna, pa se odmah vrati caru i pogodi se s njime za veliko blago da
mu kćer živu dovede. Pošto to sve lijepo ugovori, uzme baka nekakvu kožu i
šipku, pa opet od vrata do vrata, dok opet dođe pred onaj dvor. Kada je bila
blizu dvora, opazi je onaj bivši siromašak, pa će ženi: „Eno nekakove sirote
žene, gole i bose, no reci materi neka je svrati, pa neka je obuče, obuje i
nahrani.“ „Prođi se, boga ti, babetina!“, stade ga žena razbijati, a on joj
veli: „Nećy ja da niko prođe mimo moju kuću gladan ni go. Kad je meni bog dao,
što ja ne bih sirotinji?“
Žena kao žena, e, biva, ono i
treba da posluša muža, ode dolje pa svekrvi reče da joj donese hrane i haljine.
Kada svekrva ode da traži haljine, vještica će: „Boga ti, sultanija, miluje li
te kako muž?“ Sultanija se začudi, pa će joj: „Boga mi, miluje, ama mi je za
čudo oklen ti znaš da sam ja sultanija.“ „Kako ja ne bih znala, kad ja svašta
znam? Ta ja sam to i pripomogla da ti dođeš za nj. Nego, ču li me, hajde ti
donesi oni njegov prsten da ja u njemu nešto proučim, pa će te deset puta više
milovati nego dosada.“ Davno se reklo: u žene duga kosa a kratka pamet, te ti i
ona povjerova babi, pa izleće brže-bolje k njemu u odaju. Po njegovoj nesreći
on bijaše zaspao, te mu ona skide prsten s prsta, a svoj mu namače na prst, pa
sa njegovijem prstenom te babi. Kada se baba dokopa prstena, reći će joj:„Hodi
sjedi, dušo, za me na ovu kožu!“ Ona sjede, a baka šipkom puc po koži, i obje
odletiše. Nije šala, brate, vještica i njezina sila! Ona ti tako leti, dok
doletiše kod cara, te mu baka predade kćer i uze bakšiš.
Kad se siromašak probudi, zovnu
ženu. Jest, ali nje nema. Zovnu mater, pa pita za ženu, ali mu ona odgovori:
„Bogme, ja ne znam, ja odoh da potražim onoj babi što od odijela, a kada se
vratih, ne nađoh ni jedne, te pomislih da nije tu s tobom u odaji.“ „E, vala,
gdje je da je, ja ću je dobaviti“, pa brže-bolje za prsten, a kad pogleda, kad
nema njegova prstena, no mu ženin na prstu. Sada najedanput kao da ga grom iz
vedra neba udari, ko je žalosniji od njega? Vidje gdje je prevaren, ama je
zatvrdo držao da ga žena nije prevarila, pa se brže-bolje preobuče u siromaške
haljine i ode glavom po svijetu. Kud god je hodio, dođe u Stambol, ama kako će
sad da se sastane sa sultanijom? Misli, misli, pa smisli te ode pravo pred
carski dvor i prisloni se uz vrata. Carski ga aščibaša spazi, pomisli da je
gladan, te ga upita: „Šta ti tu čekaš?“ „Nemam posla, pa bih rad da me primite
u tu aščinicu makar i za hranu, a mogao bih vi, ako ništa, sude prati.“ „Dobro,
dobro“, reče mu aščibaša, „hajde unutra, dobićeš posla.“
Tu ti se on sada namjesti i za
nekoliko mjeseci nauči zanat, i postade prvi aščija iza aščibaše. Pošto je bio stranac,
a ostale aščije iz mjesta, to su sve aščije išle svojim kućama na konak, a on
sam ostajao u aščinici. Da mu ne bi bilo neobično samu po noći, nabavi jednu
mačku i jedno pseto, koje je dobro gledao i milovao. U carskom saraju bila je
jedna robinja, koja je iz aščinice u harem nosila jelo te ti se on s njome
dobro upozna i pobratimi. Jednom će on njoj: „Vala, posestrimo, ja bih te nešto
molio, ako mi daš vjeru da o tome nećeš nikome ništa kazati.“ „Tvrđa vjera od
kamena, pobro, kazuj slobodno.“ Onda će on njoj: „Vidiš ovaj prsten? Ja ćy ovaj
prsten metnuti evo na ovaj kraj pilava i sahana da dođe pred carevu kćep.“
„Hoću, pobratime, da je i šta više.“ Tu ti on metnu onaj sultanijin prsten u
pilav, a posestrima dobro uoči gdje ga je metnuo, pa okrenu onaj kraj pred
sultaniju, carsku kćep. Carska kći kada zahvati drugi put pilava, ugleda prsten
u kašici. Čim ga vidje, odmah ga poznade, a kako i ne bi poznala svoj najmiliji
adiđar? Brže-bolje vješto sakri prsten da ne bi još ko vidio, pa ga spusti u
džep.
Uvečer kada ode spavati, zovnu
ona robinju što ulazi u aščinicu, pa je upita: „Ti ulaziš u aščinicu, znaš li
ima li kakav stranac tamo?“ „Imade veli jedan, ima tri-četiri mjeseca došao, pa
ga aščija uzeo za sevap, a on sada naučio zanat, pa je prvi do aščibaše.“ „A
znaš li gdje noćiva?“ „Znam, noćiva u aščinici.“ „A noćiva li još ko s njime?“
„Jok, niko, samo što ima štene i mačku.“ „A znaš li ti što za ovaj prsten?“ Pa
joj izvadi prsten i pokaza. Robinja se malko osmjehnu pa će: „Znam, bogme. On
je dobar i pošten čovjek, pa sam se s njime pobratila, te me je on, pošto sam
mu zadala božju vjeru da neću nikome kazati, zamolio da pilav okrenem tako da
prsten dođe preda te.“ „Dobro je, nego sada da i meni vjeru zadaš da ćeš
šutiti, pa ću ti nešto kazati, a bezbeli ćeš i ti sa mnom srećna ostati.“
„Tvrđa vjera nego kamen stjena, slobodno govori.“ „E kad je tako, znaj da je
ono moj bivši čovjek, nego uzmi ove ženske haljine pa mu nosi u aščinicu, neka
se preobuče i neka s tobom dođe k meni.“
U mlađeg nema pogovora, nego
bošču pod pazuho pa pobratimu u aščinicu. Kad je njemu sve kazala, niko
srećniji od njega, — obuče se u ženske haljine, pa polagano za robinjom te ženi
u odaju. Je li iko cpećniji no njih dvoje kad se sastadoše, ama kad prođe prva
radost, zapitaće on ženu gdje je onaj njegov prsten. „Bogme ga odnijela ona
baka“, pa mu onda sve ispriča šta se je i kako dogodilo. „Zlo i naopako“,
odgovori on „nikad se više nećemo moći našoj kući povratiti!“ „Pa mažemo se mi
i ovdje ovako tajno sastajati i lijepo življeti.“ Tako je i bilo. On ti preo
dan u aščinicu, a preo noć k sultaniji. Ne prođe mnogo vremena — e, šta ćeš,
svašto na svoje vrijeme — kada car nekako za to saznade, i bi mu velika muka:
nije šala taka bruka u carskom dvoru. Car je toliko sluga namučio i posjekao,
ama sve uzalud: neće niko da ukabuli ono što nije učinio. Najposlije car zovne
onu istu badžu, pa će njoj sve kazati, a ona će njemu: „Imadeš u aščinici
jednoga jabandžiju. On je onaj isti što ti je kćep odveo bio, ja sam ga odavno
poznala.“ Car odmah zovne aščibašu, i naredi mu da mu dovede jabandžiju što je
u aščinici. Kada su toga jabandžiju pred dara izveli, car bez suvala, bez
dževapa osudi jabandžiju na smrt. Badža će na to caru: „Daj, care, meni dva
dželata, pa ćy ga pogubiti.“ Car joj dade, te ti moga sirotog jabandžiju
povedoše dželati s badžom u jednu veliku planinu, i doveloše ga nad jednu
veliku rupu. Tu badža naredi te ga baciše u rupu, a za njim baciše jednu veliku
stijenu. Za njim bijaše pristala mačka i kuče, te po babinoj naredbi i njih
dvoje za njim baciše u jamu. Ako kome bog pomaže, ne može mu niko nauditi, te
tako bi i njemu. Kad ga baciše u jamu, ne ovarisa na dno, no se ustavi na
jednom opećku i malo skoloni, dok ona stijena protutnji, u tom i kuče i mače
padnu pored njega. Jest, ama su sad muke, nema se šta jesti, a ne može se
izići, te u svome jady stade milovati štene i mačku i s njima se gladnijem
gladan razgovarati.
Tako je prošlo dva dana, kad,
jednom u onome mraku popipa oko sebe, kad mu nema mačke ni šteneta. Sada mu još
teže bijaše snositi svoju sudbinu, ali ne potraja dugo, dok se opet oni stadoše
oko njega umiljavati. Kad ih poče milovati, opazi im po trbusima da su siti, pa
će sam sebi: „Bogme oni su negdje našli nešto te se najeli; čekaću dok ogladne,
pa ćy za njima, ne bih li i ja našao selameta.“
Do nekoliko krenu kučka i mačka
opet da idu, a on ti se lijepo uhvati štenetu za rep, pa za njima ponajlak
pobaučke. Nijesu dugo išli, kad dođoše na čistinu. u nekakav vilajet. Tu ti
nigdje ništa nema no sami miši. Mačka i štene, kan ti gladni, odmah skočiše pa
počeše daviti, a miši svi pobjegoše k caru. Kad car opazi njega, zavikaće:
„Aman, gospodaru, ustavi tu vojsku, a išti što god hoćeš“. On viknu na mačku i
štene te dođoše k njemu, pa će caru: „Hećy ti ništa drugo, nego od te i te bake
taki i taki prsten!“ Car odmah viknu dva stara miša, te ih posla, i ne potraja
dugo a oni donesoše preko pedeset prstenova razne veličine, a to je sve što su
od iste badže pokupili. On razgleda sve prstenje, ali njegova prstena tu ne
bijaše. „Nema ovdje moga prstena, nego odmah ja prsten ovamo ili ćy poslati
sada ovoga jednog slugu po veliku vojsku.“ „Nema u babe više nijednog prstena,
osim jednog što ga vazda drži pod jezikom, pa ga mi ne možemo nikako ukrasti.“
„Brže prsten kako god znate, ili ću sad poslati po vojsku!“ Na to će jedan
mali, sakati miš, koji se je bojao ako se vojska pusti da je on prvi na redu:
„Ne puštaj, ako boga znaš ,ja ćy ići, pa što god bog dade! Nego, care, daj mi
dva pouzdana i jaka druga, koji će me nositi, jera ja kao sakat ne bih mogao
otići.“ Car mu odmah dade, i oni ga uprtiše, te badži u sobu. Tu se mali
pomokri u smetlje za vratima, pa u to smetlje zamelja rep, i reče drugovima:
„Čim ja zgrabim prsten, zgrabite vi mene pa bježite“, pa onda ponajlak privuče
se babi koja spavaše na prsa i bradu, pa joj onako mokar i prašljiv rep suknu u
nos. Baba kihnu, a iz usta joj izleće prsten. Hromi ščepa brže-bolje prsten, a
ona dva druga hromoga, te umakoše prije nego se je baba osvijestila, — utekoše
srećno i veselo, i odniješe prsten da i drugove ovesele.
Kada siromašak spazi prsten,
obradova mu se veoma. Jest, ali sada nema vatre, a bez vatre se ne može ništa.
Misli se šta će, dok se nešto prisjeti pa stade prebirati džepove i po njegovoj
cpeći nađe jednudvije kresavice, pa ukresa i prinese prsten, a Arapi odmah:
„Zapovijedaj gospodaru!“ „Zapovijedam da iznesete na oni svijet mene, mačku i
kučku.“ I što bi dlan o dlan, svi se navrh jame obreše. Sada opet ukresa pa
naredi Arapima te odmah donesoše babu, pa onda izvadiše onu veliku stijenu što
je baba za njim u jamu bacila. Najprije baciše babu u jamu — jala, dušo, drži
se zubima za vjetar! — pa za njom zakoturaše stijenu. Leti baba, leti stijena,
dok odjednom dolje u bezdan bub, osta zauvijek.
Sada on rahat uze prsten pa dođe
blizu Stambola i zanoći u jednoj kahvici. Uveče pošto svi pospu, primače prsten
k vatri, a kad Arapi iskočiše, naredi im te ga odmah prenesu k sultaniji u
odaju. Kada ga ona vidje, i obeseli mu se i ožalosti: obeseli što ga opet vidi
živa, a ožalosti bojeći se da će saznati car, pa da će ih oboje pocjeći. „Ne
boj se ništa više“, reče joj on, „ja sam opet prsten kutarisao“, pa joj poče
pričati šta je sve pretrpio, i kako je babu ubio i do prstena opet došao. Tu se
oni rahat učiniše, a kad ujutru svanu, on neće da ide, te ga sluge pripoznaše i
javiše caru. Car odmah uze sobom dva dželata, pa dođe da ih oboje pogubi. Kad
on opazi cara i dželate, brže-bolje prikresa pa prsten k vatri: Apapi iskočiše,
a on naredi te njegova četiri dželata spram carska dva stadoše. Kad car vidje
to čudo, zavika mu: „Ustavi ti tvoje dželate, a ja ćy svoje, pa da se malo
porazgovaramo.“ On to jedva dočeka, te ustavi dželate, a car ga upita ko je i
oklen je. On caru sve ispriča po redu ko je i oklen je i šta je doživio — ovako
kao ja vama pa mu najposlije reče: „Čestiti gospodaru, mene je bog dosada
čuvao, a tvoja kći koliko je meni mila toliko sam i ja njoj, nego da nam i ti
dadeš dovu pa da se uzmemo.“ Car se malo promisli, pa će mu: „Tako je suđeno.
Dajem ti je, samo pod tijem ugovorom da ostaneš uza me.“ „Lijepo, čestiti
gospodaru, samo ćeš mi dati uzun da odem po mater, da je obradujem i ovamo
dovedem.“ Car mu to dopusti, te on dovede mater, pa car učini veliki šenluk i
vjenča ih.
Ako su živi, i danas su dobro.
1.
Ustaljeni početak (jedan od): Bila jedna udovica ca jednim malim
sinčićem. Nije imala nigdje ništa osim jedne male kućice i jedne bašte. Sirota
udovica nije mogla ništa raditi, jer je bila sakata, nego je od milostinje
živjela i dijete hranila... (budući glavni junak živi u bedi)
2. Pored
realističnih, zastupljeni su i fantastični (nerealni, nestvarni) motivi: aždaja,
druge aždaje, čudotvoran prsten, ljudi koji se pojavljuju
3. Junak
napušta mesto uređenog života; izmešta se; kreće na putovanje: prvi
put kada sretne aždaju koja proždire jelena, drugi put kada traži ženu
4. Junak
bajke mora da savlada iskušenja: odseca jelenske rogove, odlazi s
aždajom kod cara aždaja, kreće na neizvestan put potrage za ženom, pobeđuje
babu-protivnicu, pronalazi ženu. On ne stiče bogatstvo i lep život bez razloga,
nego zato što je ispunio velike i teške zadatke.
5. Junak
bajke ima pomoćnike i saradnike: devojka iz aščinice, mačka i pas, miš
6. Srećan
kraj i nagrada za predstavnika dobra koji je pobedio zlo: Pronalazi
ženu i odlazi s njom i žive u bogatstvu i ljubavi
7. Mesto i
vreme su neodređeni, junaci su neimenovani.
- ima puno elemenata koji
je povezuju sa narodnim pričama Bliskog Istoka i uopšte Orijenta (Aladin)
Коментари
Постави коментар