Evo su doba kad sa drške koja se ljuška
svaki cvet isparava gustim obiljem kâda
zvuci i mirisi kruže večerom što pada
vrtoglavica strasna dok setni vals se sluša.
Svaki cveti isparava gustim obiljem kâda
violina drhti kao napaćena duša
vrtoglavica strasna dok setni vals se sluša
nebo je grdno odmorište tuge i sklada.
Violina drhti kao napaćena duša
blago srce što bi da crnu prazninu svlada
nebo je grdno odmorište tuge i sklada
utopilo se sunce u krv što mu se gruša.
Blago srce što bi da crnu prazninu svlada
upija sjaj prošlosti koji se još penuša
utopilo se sunce u krv što mu se gruša
spomen tvoj kao putir u meni blista sada.
(...i divni časovi svetske književnosti kod profesora Đorđija Vukovića, velikog čitaoca)
Коментари
Постави коментар