Porodica reči je skup reči koje imaju isti koren
i srodno značenje. Porodicu čine npr. reči: ruka, rukavica, ručica, ručni,
narukvica, naručiti… U svim rečima je koren RUK- s tim što se u nekim situacijama,
zbog glasovnih promena pojavlјuje Č umesto K. Ovoj porodici ne pripada reč STRUK
iako ima deo reči RUK jer nema veze s rečju RUKA, slučajno na nju liči.
Koren reči je najmanji deo reči koji ima značenje i sadržan je u svim rečima jedne
porodice: kuća, kućni, beskućnik, kućevlasnik, skućiti se, okućnica, kućica, ukućanin… Nekad se koren izmeni zbog glasovnih promena (kao u ručica
– č je nastalo od k, pa je deo ruk- i dalјe
tu, samo prikriven).
Proste reči nisu nastale od drugih reči. Npr.reč kuća nije nastala od druge reči, a kućica
nastala je od reči kuća.
Izvođenje je način tvorbe novih reči kad se od jedne reči
pravi druga dodavanjem nastavaka za izvođenje koji se zovu sufiksi.Primer: lek + -ar > lekar, lekar + -ski > lekarski,
mes- + -ar > mesar, mesar + -ev > mesarev. Te reči (lekar, lekarski, mesar…)
su izvedene reči (izvedenice).
Tvorbena osnova je osnova na koju se dodaju sufiksi. Nekad se podudara s korenom (kućica, zemlјani, lekar…), nekad
ne (lekarev, zubarski, učitelјica…). To
se dešava zato što prvo izvedemo jednu reč od tvorbene osnove jednake korenu, a
onda od te izvedice izvedemo drugu. Gramatička
osnova (učili smo) se za imenske reči dobija kad od genitiva jednine odbijemo
nastavak, a za glagole je to infinitivna ili prezentska osnova. Tvorbenu osnovu
dobijamo kad odbijemo sufiks (nastavnikov – odbijemo sufiks -ov kojim je napravlјen
pridev; ono što ostane je tvorbena osnova).
Treba razlikovati sufiks od nastavka za oblik. Sufiks je nastavak za
građenje nove reči, a nastavak za oblik je samo menja oblik postojeće reči. Uporedi
sledeće primere: travnjak (na tvorbenu osnovu trav- dodat je sufiks -njak ); travom (na gramatičku osnovu trav- dodat
je nastavak za padež -om i nije napravlјena nova reč, već je reč trava stavlјena
u instrumental).
Slaganje je proces građenja reči, koji se odvija na dva načina: 1) ispred reči doda
se prefiks ( prepisati, dopisati, upisati, zapisati…); 2) u
jednu reč spajaju dve reči ili njihovi delovi (kišobran, crnook, brodogradnja…).
Tako nastaju složene reči (složenice). Prefiksi
su uvek na početku reči, a po poreklu su uglavnom predlozi (u, iz, od, pri…),
rečca ne ili neke, danas nepostojeće
reči koje su postojale u prošlosti (raz, ob…). Pri slaganju, reči (ili njihovi delovi)
ili srastu (dan+gubiti> dangubiti, visi+baba> visibaba…) ili se između njih
umeće samoglasnik, radi lakšeg izgovora (sunc+o+ kret, plav+o+kos…). Taj samoglasnik
zove se spojni samoglasnik.
Kombinovana
tvorba reči je
kombinacija slaganja i izvođenja: dovratak, omalovažen, nenadmašna,
suprotstavljena…
Tvorba pretvaranjem podrazumeva pretvaranje reči jedne vrste u reč
druge vrste.
a) Poimeničavanje /nešto što nije imenica postaje imenica/
Bio je zelen u licu. Na pijaci je kupio zelen.
Bio je zelen u licu. Na pijaci je kupio zelen.
On je dobro dete. Otišao je na
poljoprivredno dobro.
Ušla je mlada žena. Mlada je povela kolo.
Ušla je mlada žena. Mlada je povela kolo.
b) Popridevljavanje:
Leteći nisko,
osmatrao je grad. Stigla je leteća
brigada.
Povezane su sve knjige. Dobio je lepo povezane knjige.
Povezane su sve knjige. Dobio je lepo povezane knjige.
c) Nastajanje priloga: Bila je dobra majka. On to dobro zna.
d) Nastajanje predloga: U službi
je dostigao sam
vrh. Gosti su seli vrh stola.
Коментари
Постави коментар