Manipulacija je, u osnovnom značenju, pojam koji označava rukovanje ili upravljanje nečim (reč potiče od latinske reči koja označava ruku). Zato se može manipulisati - dobro ili loše - čekićem, kleštima, kojekakvim mašinama. Međutim, pojam se veoma često koristi sa negativnom konotacijom, i označava postupak kojim manipulator, čovek koji manipuliše svojim postupcima i rečima potčinjava pojedinca, društvene grupe, javnost, da bi ostvario neki interes. Ljudi često manipulišu drugim ljudima, svesno ili nesvesno. Drugom osobom manipulišemo kad činimo različite stvari kako bismo nju naveli da radi, misli ili kaže ono što nama odgovara.
Kada je u pitanju manipulacija u takozvanom javnom prostoru, valja se podsetiti deset često citiranih i parafraziranih strategija manipulacije, koje je pobrojao lingvista Noam Čomski:
1. Preusmeravanje pažnje
Pažnju javnosti treba preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Javnost treba da bude preplavljena nebitnim informacijama, kojima će se ljudi baviti. To će ih sprečiti da razmišljaju i da stiču saznanja o svetu i da napreduju u razumevanju sveta.
2. Stvaranje problema
Ta metoda se naziva i „problem-reagovanje-rešenje”. Stvara se problem da bi deo javnosti reagovao na njega, nakon čega se nude rešenja kojima bi se, u normalnim okolnostima, javnost protivila. Na primer: izazva se nasilje, „režiraju“ krvavi napadi, što dovodi do toga da javnost zatraži nove sigurnosne zakone i pravila, iako će to dovesti do ograničavanja slobode.
3. Postupnost promena
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, treba je uvoditi postepeno, „na kašičicu”, u dužem (ne uvek istom) vremenskom periodu. Ako se radi o promenama koje mogu da izazovu otpor, one se sprovode takozvanom politikom malih koraka, a ne naglo i u kratkom roku. Na taj način, nekad se veoma važne stvari menjaju, a da to ne aktivira svest ljudi o promenama koje se sprovode.
4. Odlaganje
Na nepopularne promene javnost se priprema putem njihovog najavljivanja mnogo pre nego što će se desiti. Uz to, one se predstavljaju kao bolne i nužne, čime se radi na zadobijanju saglasnosti za promene. Na taj način, ljudi ne osete odjednom sav teret promena, jer se pre njihovog izvođenja privikavaju na samu ideje o promeni. Zajednička nada u bolju budućnost, koja se promoviše sa najavom promena, olakšava njihovo prihvatanje.
5. Upotreba dečjeg jezika
Kada se odraslim ljudima obraća kao kad se govori deci, postižu se dva učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja. Reklame namenjene široj javnosti često koriste govor, likove, argumente, dečju intonaciju, i koncipirane su tako kao da se obraćaju maloj deci. Infantilni ton reklame dovodi gledaoce u zabludu.
6. Buđenje emocija
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Umesto kritičke svesti (koje nema) javljaju se emotivni impulsi (bes, strah...) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7. Neznanje
Siromašnim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanja manipulacije njihovim pristankom; treba ih sprečiti da razumeju da se njima manipuliše. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8. Veličanje gluposti
Glupost postaje javno poželjna; javnost se podstiče da prihvata prosečnost. Ljude treba ubediti da je poželjno i isplativo biti glup, vulgaran i neuk, da su to osobine koje se cene. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9. Stvaranje osećaja krivice
Kod svakog pojedinca treba stvoriti osećaj i uverenje da je on sam kriv i odgovoran za svoju nesreću, iz različitih razloga: usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Pojedinac na taj način postaje nesiguran, gubi samopouzdanje, potcenjen je, opterećen osećajem krivice. U takvom stanju i sa takvim stavom o sebi, on neće tragati za uzrocima svog lošeg položaja, niti će se pobuniti protiv nepravednog ekonomskog sistema.
10. Zloupotreba znanja
Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvorio je veliku provaliju između znanja kojim raspolaže prosečan čovek i znanja koje imaju i koriste vladajuće elite. Zahvaljujući razvoju nauka (biologije, neurobiologije, psihologije...) sistem bolje razume običnog čoveka nego što on poznaje i razume samog sebe. To znači da, u većini slučajeva, sistem poseduje više kontrole i ima veću moć nad pojedincem, nego što pojedinac ima nad samim sobom.
Kada je u pitanju manipulacija u takozvanom javnom prostoru, valja se podsetiti deset često citiranih i parafraziranih strategija manipulacije, koje je pobrojao lingvista Noam Čomski:
1. Preusmeravanje pažnje
Pažnju javnosti treba preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Javnost treba da bude preplavljena nebitnim informacijama, kojima će se ljudi baviti. To će ih sprečiti da razmišljaju i da stiču saznanja o svetu i da napreduju u razumevanju sveta.
2. Stvaranje problema
Ta metoda se naziva i „problem-reagovanje-rešenje”. Stvara se problem da bi deo javnosti reagovao na njega, nakon čega se nude rešenja kojima bi se, u normalnim okolnostima, javnost protivila. Na primer: izazva se nasilje, „režiraju“ krvavi napadi, što dovodi do toga da javnost zatraži nove sigurnosne zakone i pravila, iako će to dovesti do ograničavanja slobode.
3. Postupnost promena
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, treba je uvoditi postepeno, „na kašičicu”, u dužem (ne uvek istom) vremenskom periodu. Ako se radi o promenama koje mogu da izazovu otpor, one se sprovode takozvanom politikom malih koraka, a ne naglo i u kratkom roku. Na taj način, nekad se veoma važne stvari menjaju, a da to ne aktivira svest ljudi o promenama koje se sprovode.
4. Odlaganje
Na nepopularne promene javnost se priprema putem njihovog najavljivanja mnogo pre nego što će se desiti. Uz to, one se predstavljaju kao bolne i nužne, čime se radi na zadobijanju saglasnosti za promene. Na taj način, ljudi ne osete odjednom sav teret promena, jer se pre njihovog izvođenja privikavaju na samu ideje o promeni. Zajednička nada u bolju budućnost, koja se promoviše sa najavom promena, olakšava njihovo prihvatanje.
5. Upotreba dečjeg jezika
Kada se odraslim ljudima obraća kao kad se govori deci, postižu se dva učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja. Reklame namenjene široj javnosti često koriste govor, likove, argumente, dečju intonaciju, i koncipirane su tako kao da se obraćaju maloj deci. Infantilni ton reklame dovodi gledaoce u zabludu.
6. Buđenje emocija
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Umesto kritičke svesti (koje nema) javljaju se emotivni impulsi (bes, strah...) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7. Neznanje
Siromašnim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanja manipulacije njihovim pristankom; treba ih sprečiti da razumeju da se njima manipuliše. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8. Veličanje gluposti
Glupost postaje javno poželjna; javnost se podstiče da prihvata prosečnost. Ljude treba ubediti da je poželjno i isplativo biti glup, vulgaran i neuk, da su to osobine koje se cene. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9. Stvaranje osećaja krivice
Kod svakog pojedinca treba stvoriti osećaj i uverenje da je on sam kriv i odgovoran za svoju nesreću, iz različitih razloga: usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Pojedinac na taj način postaje nesiguran, gubi samopouzdanje, potcenjen je, opterećen osećajem krivice. U takvom stanju i sa takvim stavom o sebi, on neće tragati za uzrocima svog lošeg položaja, niti će se pobuniti protiv nepravednog ekonomskog sistema.
10. Zloupotreba znanja
Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvorio je veliku provaliju između znanja kojim raspolaže prosečan čovek i znanja koje imaju i koriste vladajuće elite. Zahvaljujući razvoju nauka (biologije, neurobiologije, psihologije...) sistem bolje razume običnog čoveka nego što on poznaje i razume samog sebe. To znači da, u većini slučajeva, sistem poseduje više kontrole i ima veću moć nad pojedincem, nego što pojedinac ima nad samim sobom.
Коментари
Постави коментар